Hoću da i ja čitam knjigu !
Počinjem pisati roman. Knjigu. Slavni pisac oteo se riječima i želi ih podijeliti. Neka svaka tačka nađe svoj put, zarez neka me dodirne i neka nova misao bude vodilja. Mislim da je nešto slično kazao jednom jednooki i pao sa drvenog štapa. i to u još jednoj knjizi koju nikada nisam pročitao. Nije da volim knjige. Ne volim. Volim riječi u tim knjigama. Prvo su to bila velika slova sa ponekom ilustracijom, koja često nije imala svoje značenje, ali volio sam to čitati i tumačiti poslije na svoj način. I to je vrijeme prošlo. Nije samo meni, mojim vršnjacima. Danas moja stara godišta to ne čitaju.
U vrijeme ovog svijeta čitalačka publika se odlučila za pojam naprednije mašte. Danas je vrijeme nove knjige. Mnogi su se danas postarali da sve manje ima premaca među novim majstorima tvoraca sadražaja među debelim koricama - vi kažite slobodno knjige.
Uzimajući u obzir neke statistike koje su rekle da u mojoj zemlji dvadeset posto ljudi čita bestselere, a njih pola lektire, svakako da to znači da smo umalo pa rasulo. Hvala vam moji studenti. Neću imati u vidu da sam i ja studirao, pa kopirao... često zaboravimo da smo tvorci svojih razmišljanja sami mi. Manifestuje se kroz mozak - Bog nam dao, ali i uzeo. Neka se ne uvrijede svi ovakvi kao ja, koji slobodno vrijeme ne čitam više. Priznajem, da ne pišem ne bih ni gledao u brojna slova.
Ali pazite, ja volim lijepo pisane riječi.
Još se sjećam profesorice Besime, neka je sačuvana, i sjećam njenog umornog pričanja o tim silnim rječima, o njihovim korjenima, o njihovoj hemiji i fizici. Sjećam se kao sada da bješe, Maka Dizdara... nejgovih djela , hiže, pa opet Besime, koja me osudila da nikada više ne pročitam ni jednu hižu, sačuvana neka je.
I sada me pamet služi pa se sjetim stare sveske pune rječi. Bile su to riječi moje rodice Dijane koja je za moju ljubav napisala na kraju stare teke mnogo lijepih riječi, a ja ih koristio za svaku pisanu zadaću. I nju mi Bog sačuvao. Tako ja nauči sa 12 godina „poimati tekstove“, a sve više me zanimaše ispisani žuti listovi.
Izvinjavam se petrovačkoj biblioteci; nikada nisam vratio Andrića. I dan danas sam siguran da je Selma odnijela kada je imala lektiru. I opet na lektiru. Neka nam lektire, neka nam interneta i novih pisaca.
Ja imam papir i olovku. Pisaću na kraju korica ponovo nove rječi. Valjda ću ih naučiti.
Nema komentara:
Objavi komentar